vjeru treba priblizavati ljudima

Šejh dr. Jusuf el-Karadavi pripada onoj malobrojnoj vrsti savremenih islamskih ucenjaka kod kojih se objedinjuje veliko znanje u svim klasicnim islamskim naucnim disciplinama sa razumijevanjem vremena u kojem se živi. Upravo ta uvezanost klasicnog s potrebama savremanosti jeste jedna od glavnih dimenzija koje su osigurali ovom svestranom alimu respekt u srcima miliona muslimana diljem svijeta. Prepoznatljiv je po svom srednjem ili umjerenom pravcu (el-vesatijje) koji ne dozvoljava opuštenost u vjeri, niti toleriše ekstremizam. Njegova djela, kojih ima šezdesetak, i koja se prevode na sve glavne svjetske jezike, najbolji su dokaz tog puta.

Nedavno sam, ovaj put sa nekim uglednim Misirlijama (Egipcanima), bio u posjeti ovom znamenitom naucniku, koji je i pored sve zauzetosti našao vremena da nas primi u svome stanu u Cetvrtom kvartu kairske opcine Medinetu-Nasr, i to je bila prilika da nam odgovori na nekoliko pitanja. Nakon šejhovog interesovanja za stanje u Bosni i mojih kracih odgovora na njegove upite, prijatelji koji su me zamolili da ih – s obzirom na moje višegodišnje poznanastvo sa njim -- dovedem do cijenjenog šejha, imali su, doista, dosta pitanja u vezi sa projektima islamskog nacina poslovanja (što cemo, nadamo se, drugom prilikom, inša-Allah, i objaviti), da bi potom ponovo zapoceo razgovor u vezi sa Bosnom koju je šejh posjetio u avgustu 1997. i održao niz predavanja u više bosanskih gradova. Uvaženom šejhu postavio sam sljedeca pitanja:
Cijenjeni profesore Karadavi, zahvaljuejmo Vam i molimo da Vas Allah Uzvišeni nagradi za vrijeme koje ste odvojili za ovaj prijem. Šta savjetujete i preporucujete Bošnjacima opcenito, a imamima, ulemi i drugim islamskim radnicima posebno, u kontekstu trenutnih dešavanja u Bosni?

ŠEJH EL-KARADAVI: Vi bolje poznajte stanje tamo. Teško je sa distance davati savjet ljudima, pogotovu ako se nema uvida u necije probleme. Medutim, neke opce savjete i preporuke bih uputio narodu protiv kojega se ratovalo zbog njegove pripadnosti islamu, narodu kojem su ucinjeni toliki zlocini, na kojeg su se spustili toliki belaji i iskušenja, narodu koji je prognan, koji ima šehide i koji je još mnogo toga pretrpio. Prvo što bih preporucio bošnjackome narodu koji je proganjan i ubijan od strane agresora, prvenstveno zbog svoje vjere jeste da bude ponosan zbog svoje pripadnosti islamu, te da se cvrsto drži temeljnih principa ove vjere. Potrebeno je postaviti takve metode koje ce ljudima olakšavati, kako bi im se omilila ova vjera, kako bi im se omilio Allah Uzvišeni. Mi slijedimo metodologiju i pravac koji je uspostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao: 'Olakšajte, ne otežajte! Unosite radost, a ne odbojnost.!' Naša metoda u vjeri je olakšavanje u fikhskim pitanjima (et-tejsiru fil-fikh), a u pozivanju u vjeru (da'vet), unošenje radosti, davanje prilike i nade svakome (et-tebširu fid-da’veti). Kada imamo dva tradicionalna stava o nekom pitanju, od kojih je jedan teži za realizaciju, a drugi lakši, dacemo fetvu po lakšem. I ovako treba opcenito postupati, kako bi smo ljudima približili vjeru, i kako im ona ne bi bila teška. Ovo se posebno odnosi na ulemu i one koji ljudima objašnjavaju vjerske propise. Dalje, kada je u pitanju pozivanje u vjeru (da’vet), potrebno je imati u vidu da su ti ljudi živjeli skoro pola stoljeca u komunizmu koji je svim silama nastojao ateizirati svaki segment njihovog života, te se zbog toga mora s njima postupati blago i postepeno. Ne mogu oni odjedanput biti stopostotni muslimani. Za pocetak cemo se zadovoljiti da klanjaju i izvršavaju ostale temeljne propise vjere (farzove), te da se cuvaju veilkih grijeha (kebair), poslije cemo ih podsticati na izvršvanje sunneta i tako postepeno. Zatim cemo ih navracati na ostavljanje sumnjivih stvari, potom pokudenih, dok ne dodu do stepena da prihvate hadis koji je zabilježio Tirmizija: «Nece rob postici stepen pravih vjernika (muttekija) sve dok ne ostavi ono što je sumnjivo u korist onoga što nije sumnjivo.» Neophodno je poznavati ove razlicite stepene razvoja jednog muslimana, tj. shvatati i razmijevati šta mu je kada prioriteno (fikhul?evlevijat).

Vaša knjiga 'Razumijevanje prioriteta' nedavno je prevedena na bosanski jezik?!
ŠEJH EL-KARADAWI: Da, u toj knjizi sam opširno razmatrao ovu prolematiku i ukazao na njenu ogromnu važnost prilikom prezentiranja islama ljudima. Postepenost, blagost, olakšavanje... To su toliko bitne stvari prilikom da’veta i njih je neminovno potrebno primjenjvati.

Da li se može uvesti u kontekst ove olakšavajuce metode o kojojo ste govorili i to da se o nekim pitanjima ne raspravlja u sadašnjoj, doista, po mnogo cemu kompliciranoj i zabrinjavajucoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Naime, bošnjacki narod ima odredene obicaje vezane za obilježavanje nekih dogadaja iz historije islama, kao što je rodendan Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme, Isra, Mi'radž i slicno, i gotovo svake godine javljaju se polemike o legalnosti tih manifestacija, narocito od strane onih koji smatraju da treba slijediti cisto “selefijski” pravac, i to neobilježavati sa posebnim “mevludima” i svecanostima. Kakav stav zauzeti o ovim pitanjima??

ŠEJH EL-KARADAVI: Vidite, društvo koje je skoro izašlo iz komunizma i koje mi ucimo islamskoj abecedi ne trebamo opterecivati tim problemima, ali možemo nastojati da takve manifestacije uljepšamo, osmislimo i iskoristimo na pravi nacin. Tako, naprimjer, ako želimo da obilježimo rodendan Muhammeda, alejhisselam, onda to trebamo pokušati iskoristiti da – umjesto ucenja zastarjelih hvalospjeva (mevluda), poput Barazendžijevog mevluda, Menavijevog mevluda ili nekog drugog , koji cesto znaju sadržavati stvari koje nemaju nikakvo utemeljenje - govorimo o životu i liku Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Dakle, iskoristicemo ovu priliku da govorimo o velicini Muhammeda alejhisselam, velicanstvenosti njegove poslanicke misije. A o tome je potrebno stalno govoriti, jer to podrazumijeva govor o licnosti Alejhisselama koji je uzor vjernicima, a njegova poslanicka misija je Allahova milost ukazana ljudskome rodu. Pokušacemo, dakle, da iskoristimo ove manifestacije tako osmišljenim sadržajima.

Ja bih ovdje naveo primjer jednog velikog borca za ideale islama u dvadesetom vijeku, šehida Hasana el?Bennaa. On je ovakve prilike (Isra i Mi’radž, rodenje Alahovog poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, bitka na Bedru, oslobodenje Mekke i slicni dogadaji iz historije islama) koristio da okupljenim ljudima govori o životu (siri) Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kako bi se ljudi vezali za njega, zatim je u ramazanu, kroz Bedr i oslobodenje Mekke govorio o džihadu. Jednostavno, koristio se svakom prilikom. A ako se vec obilježava Isra i Mi’radž, onda je to prilika da se ljudi podsjete na Mesdžidul?Aksa, 'ciju smo okolinu blagoslovili' , u kojem se je završio Isra i od kojeg je poceo Mi'radž. A taj Mesdžidul-Aksa danas vapi pod tiranijom i torturom izraelske cionisticke okupacije!

Ovo su prave teme o kojima ljudi traba da razmišljaju i njih treba poštedjeti tih sekundarnih razmimoilaženja i nesporazuma, te rasprava o utemeljenosti takvih manifestacija, jesu li one bid’ati ili nisu, jer to neminovno vodi podjeli medu muslimanima na dva tabora. Nije sada vakat za to.
Zahavljujemo na odgovoru i neka Vas Allah, Uzvišeni, obilno nagradi. Kakav je Vaš stav u pogledu muslimanskih inteketualaca koji su svoje obrazovanje sticali na ateistickim fakultetima pred orijentalistima i zapadnim filozofima, koji su sumnjcavi u pogledu najvecih islamskih obrazovnih institucija današnjice, kao što su: Al-Azhar u Kairu, Zejtuna u Tunisu, univerziteti u Rijadu, Medini, Kartumu i drugim dijelovima islamskog svijeta, pogotovo ako se ima u vidu njihov opcenito potcjenjivacki pogled na islamske institucije, posebno arapske?? Šta preporucujete i kakav treba da bude naš stav spram ovih i ovakvih??

ŠEJH EL-KARADAVI: Mi moramo suceliti mišljenje sa mišljenjem, odbiti sumnju argumentom. Nije ispravno psovati ih, niti vrijedati, jer bi to samo rasplamsalo vatru. Neophodno je znati koje to oni nama sumnje upucuju, kako bismo mogli naucno i objektivno odgovoriti i to krajnje smireno i pristojno, kako to ne bi dovelo da daljih razmimoilaženja, jer mi trebamo onoliko, koliko je to moguce, objedinjavati i izgradivati, a ne razdvajati, razjedinjavati i rušiti.

Ovdje bih želio istaci da mi, kada branimo ove islamske obrazovno-odgojne institucije, onda ne mislimo da su one potpune i savršene. Naprotiv, postoje stvari s kojima se mi ne slažemo, pogotovo ako se ima u vidu da se one nekada instrumentaliziraju od strane vladajucjih režima, ali istina je da su ove islamske institucije nešto što se ne smije odbacivati i potcjenjivati, jer bez njih se ne može. Takoder bih istakao da unutar ovih institucija radi i djeluje prilican broj islamskih ucenjaka koji nastoje da stvari okrenu nabolje, i zato je porebno od njih se maksimalno okoristiti.

Ako neki od svršenika ovih institucija imaju odredene promašaje i grješke, kao da, naprimjer, posvecuju vecu pažnju onome što je sekundarno nad onim što je primarno, ili onome u cemu se razišlo nad onim u cemu nema razmimoilaženja, onda su to pojedinacni slucajevi i sa njima treba na lijep nacin raspraviti i ukazati im na negativnost takvih postupaka, ali to nikako ne znaci da ove institucije treba porušiti i pozatvarati ili se prema njima potcjenjvacki odnositi. To nikako ne dolazi u obzir i to je pogrešan pravac.
Neka Vas Allah, Uzvišeni, nagradi obilnom nagradom i molimo Ga da vam da trajno i potpuno zdravlje i rahatluk. Puno Vam se zahvaljujemo što ste odvojili dio Vašeg dragocjenog vremena za nas.
ŠEJH EL-KARADAVI: Sretan sam da se sretnem i budem u društvu muslimana iz nama drage Bosne.